Zbirka Stjepana Meze je privatna zbirka, sakupljana tokom dužeg vremena, heterogena, ali sa dominantnim brojem jelovnika, koju je kolekcionar Stjepan Mezo poklonio ovom Muzeju pred kraj svog životnog vijeka, 1961. godine.
Izvorno Ištvan Mezo, poznatiji po imenu Stjepan i Stefan (sve tri varijante potpisa nalazimo na pojedinim eksponatima) porijeklom je Mađar. Međutim, životni put ga definira kao građanina svijeta. Proputovao ga je nekoliko puta da bi došao u posjed raznih jelovnika. Suštinu njegovog života predstavljala je kolekcija koju je stvarao i sve što je stekao ulagao je u njeno proširenje. Svu ljubav usmjerio je ka njoj, nije bio spreman dijeliti je sa drugima, pa ni sa životnim partnerom, djecom, porodicom… I prijatelji su mu „služili“ kao dostavljači ili vijesnici potencijalno interesantnih događaja, na kojima je prisustvovao i dolazio u posjed novih primjeraka jelovnika.
Putovao je stalno, nevezan porodičnim obavezama, davao otkaze na poslu ako je putovanje bilo udaljeno, a dovoljno intrigantno. Po zanimanju je bio konobar, što je uveliko doprinijelo veličini zbirke. Oko 4.000 jelovnika, iz različitih zemalja, vremenskih perioda i namjene, nalazi se u Muzeju Sarajeva. Ta količina dopušta sud ne samo o promjenama u ishrani, nego dozvoljava mnogo širu analizu drušvenih kretanja i odnosa tokom vremena: koliko se truda i energije posvećivalo izboru namirnica, raznovrsnosti, kombinacija jela i pića. U njima iščitavamo kulturu ishrane, postavljanja stola, dizajna jelovnika. Lako je uočiti da su oni do kojih je Mezo dolazio puno ljepše dizajnirani i da su i ovi, estetski, prateći elementi ishrane bili u službi konačne ugode objedovanja. Upoređujući ih sa današnjim jelovnicima, gotovo jednoobraznim, „uniformiranim“ i neinventivnim, možemo zaključiti da je i odnos prema hrani takav. Uzrok je donekle i savremeni tempo života, koji uslovljava i ograničava kvalitetan pristup ishrani. Vrijeme objedovanja je nekada bilo povezujući i relaksirajući faktor za porodicu. Danas je takav pristup zaboravljen i zanemaren.
Mezo je bio „kombinacija“ kolekcionara koji se dijele na one što svoju strast usmjere ka jednoj temi (slikarstvo, numizmatika, filatelija itd.) i takozvane „svaštare“, koji sakupljaju neselektivno. Pored jelovnika, po kojima je Zbirka prepoznatljiva, u njoj se nalaze i umjetničke slike, dijelovi namještaja, satovi, pribor za jelo i neki predmeti za koje se često postavlja pitanje da li im je mjesto u muzejima: kutijice šibica, naljepnice-etikete, ulaznice, različiti raklamni sadržaj. Odgovor je potvrdan, naročito ako muzej prihvata donaciju ili otkupljuje zbirku (u suprotnom, stručnjaci muzeja planski otkupljuju eksponate).
Poznato je da su kolekcionari strastveni zagovornici jedinstva, nedjeljivosti svojih zbirki. Ipak, muzeji imaju svoj ustroj i specifičan način organizacije rada, te se ovakvi sadržaji najčešće raspodijele u skladu sa osobinama doniranog materijala po postojećim zbirkama, s tim da se uvijek ima u vidu njihovo izvorno porijeklo. Tako se i umjetničke slike iz ove Zbirke nalaze u drugoj, Umjetničkoj zbirci Muzeja. U konkretnom slučaju kolekcionar nije zaboravljen, budući da se zbirka jelovnika i sve ono što je sakupio vodi pod njegovim imenom. Koliko je njen kreator bio vezan za ono što je stvorio otkriva podatak da je tek u poznim godinama (naposredno prije smrti, a doživio je duboku starost – umro je u 93. godini) predao drugom u ruke.
Činjenica da je kolekcionarstvo na neki način i borba protiv zaborava, težnja za besmrtnošću, potvrđena je Mezinim izborom Muzeja kao ustanove koja bi trebala da čuva donirano, kao i uspomenu na donatora.
