Osnivanjem Tkaonice ćilima u Sarajevu, koju su osnovali Filip Hass i sinovi iz Beča, počinje novo poglavlje u razvoju bosanskohercegovačkog ćilima. Austro-Ugarski period donio je industrijalizaciju, tehnološki napredak i organizovanu proizvodnju, ali i otvaranje Zemaljske škole za tkanje ćilima, gdje su se školovale generacije tkalja.
Ipak, tradicija ćilimarstva u Bosni mnogo je starija. Još prije dolaska Osmanlija izrađivale su se vunene prostirke jednostavne izrade, dok su orijentalni ćilimi kasnije donijeli bogatije ornamente i naprednije tehnike tkanja. Ćilim je ubrzo postao neizostavan dio bosanske kuće — krasio je podove, zidove, sećije i krevete, a često je bio i vrijedan dar prilikom ženidbe ili useljenja.
Posebnu ljepotu bosanskim ćilimima davali su motivi i ornamenti kojima su tkalje često dodavale vlastite improvizacije, stvarajući nove uzorke i prepoznatljiv izraz domaćeg ćilimarstva.
Sarajevska Tkaonica imala je veliki utjecaj na razvoj kućnog ćilimarstva širom zemlje, a bosanski ćilim vremenom je postao mnogo više od predmeta svakodnevne upotrebe — simbol doma, naslijeđa i kulturnog identiteta koji se prenosio generacijama.
Upravo zbog njegove historijske, umjetničke i kulturne vrijednosti, na inicijativu JU Muzej Sarajeva “Bosanski ćilim” uvršten je na Preliminarnu otvorenu listu nematerijalnog kulturno-historijskog naslijeđa Federacije Bosne i Hercegovine, kao i na Preliminarnu otvorenu listu nematerijalnog kulturno-historijskog naslijeđa Bosne i Hercegovine. 
Iz fototeke Muzeja Sarajeva : Tkaonica ćilima u Sarajevu
