U tradicionalnoj osmanskoj gradskoj kući, toploj, tihim ritmom ispunjenoj i porodičnoj atmosferi, prostor nikada nije imao samo jednu namjenu. U cijeloj kući se živjelo, radilo, razgovaralo, odmaralo i objedovalo, prateći smjenu dana i noći, potreba i običaja. Pokretan i promišljen namještaj omogućavao je da se svaki kutak doma u tren oka pretvori u mjesto zajedništva. 
Unošenjem demirlije pripremala se sofra – skromna, a dostojanstvena, postavljena na sredinu mekog, šarenog ćilima. Na željezne demire stavljala se velika bakrena tepsija, bogato ukrašena finim savatom, rad vještih i nadaleko poznatih sarajevskih kazandžija. Hrana se služila u sjajnim bakrenim sahanima, a sjedilo se na podu, u prisnom krugu oko sofre. Preko krila se prostirala široka, pažljivo tkana sofra-bošča, dok su na demirliji ležale pirlitane, uredno složene mahrame. Uz sofru su obavezno stajali ibrik i leđen, simboli čistoće, reda i kućnog odgoja.
Porodica se najčešće okupljala u mirnim večernjim satima. Zajedničko objedovanje bilo je važan, gotovo svečan porodični ritual, kojem se posvećivala posebna pažnja. Za vrijeme jela vladao je mir i tišina, a svi članovi porodice prepuštali su se bogatim okusima i toplim mirisima čuvene bosanske kuhinje.
Ovaj tihi, spor i dostojanstven način života možete doživjeti pri posjeti Svrzinoj kući.
